O genezi i razvoju grada te duhovnom i kulturnom kontinuitetu svjedoči i niz očuvanih većih i manjih crkvenih građevina od razdoblja predromanike do baroka, a bogati fond sakralne arhitekture Dubrovnika uključuje i privatne kapele, najčešće vezane za palače vlasteoskih obitelji. U arheološkim istraživanjima pronađen prvi episkopalni sklop pod današnjom katedralom Gospe Velike i Bunićevom poljanom, predstavlja glavno vrelo za poznavanje najranije povijesti Dubrovnika, a zajedno s arheološkim ostacima kasnije romaničke katedrale te današnjom baroknom katedralom iznimno je svjedočanstvo duhovnog, no i graditeljskog kontinuiteta. Od brojnih samostanskih sklopova iz doba Republike neki su danas očuvani tek kao arheološke strukture, nekima je promijenjena izvorna namjena, dok su oni površinom najveći, dominikanski i franjevački samostan te isusovački kolegij, do danas najvećim dijelom očuvali izvorne namjene. Upravo ovi posljednji, funkcionalnom i arhitektonskom složenošću, umjetničkom vrsnoćom i bogatstvom inventara, trajno su ostali žarišta duhovnosti, kulture i znanosti. Iako je pripadnost katoličanstvu bila jedna od temeljnih duhovnih, identitetskih i političkih odrednica Republike, židovska zajednica opstoji unutar utvrđenog grada od sredine 16. stoljeća, s do danas očuvanom sinagogom. Uspon pravoslavne građanske zajednice ogleda se u monumentalnoj crkvi podignutoj u središnjem dijelu grada u drugoj polovici 19. stoljeća.