Većina stambenog fonda doživjela je u razdoblju nakon razornog potresa 1667. značajne strukturne i oblikovne promjene. Tek je razmjerno malen udio dubrovačkih kuća i palača oblikovanjem vanjštine i prostornom dispozicijom očuvao dominantna obilježja romanike, gotike i renesanse. Za Dubrovnik karakteristično prožimanje gotike i renesansne ocrtava se u oblikovanju palača Braichi-Isusović na Prijekome, Ragnina na Pustijerni (Braće Andrijića 10), a unutar visokorenesansnog sloja monumentalnošću se izdvajaju palača Toma Stjepovića Skočibuhe (Restićeva 1), dvojna palača Ghetaldi-Stay (Između polača 9 i 11), palača Bona (Marojice Kaboge 8). Barokni sloj reprezentativne stambene arhitekture (koji u sebi gotovo redovito integrira strukture starijih, predpotresnih građevina) obuhvaća više od pedeset palača. Uz pojedinačne primjere, kod kojih je osim reprezentativne vanjštine očuvana i vrijedna oprema interijera, poput palače Sorkočević (danas Biskupska palača), palače Vlajki (Od Sigurate 7), palače Gučetić (Bunićeva poljana 5), palače Bassegli (Cvijete Zuzorić 4), zaseban urbanističko-arhitektonski poduhvat predstavlja ujednačeno oblikovanje pročelja kuća i palača uz Placu.Inovaciju uvedenu u stambenu arhitekturu nakon potresa 1667. znači i oblikovanje ozelenjenih terasa i vrtova, uređenih na mjestima srušenih starijih kuća, te priključenih baroknim palačama. Skromnija stambena arhitektura, zbog izostanka stilskih obilježja teže databilna, predstavlja ravnopravan čimbenik u tvorbi urbane strukture Dubrovnika, a u strukturnom smislu (veličina građevinske čestice, katnost, dispozicija) često odražava kontinuitet srednjovjekovne planske matrice