Sustav odvodnje otpadnih i oborinskih voda zasnovan je na statutarnim odredbama 13. stoljeća, a unaprijeđivan je i održavan sve do danas. Otvoreni kanali (klončine) položeni uzdužno sred dvojnih stambenih blokova te mreža zatvorenih, svođenih kanala, koja prati uličnu mrežu, svjedoče o visokoj komunalnoj svijesti srednjovjekovnog Dubrovnika. Izgradnja vodovoda 1436.–1437. godine, kojim je voda u svega 16 mjeseci dovedena u grad s gotovo dvanaest kilometara udaljenih izvora u Šumetu, djelu Onofria Giordana iz Cave, predstavlja oličenje renesansnog duha, samosvijesti i samopouzdanja zajednice. Iako najvećim dijelom danas izvan funkcije, trasa renesansnog vodovoda i danas se ocrtava u urbanoj strukturi nekadašnjih prigradskih zona, a o značaju poduhvata svjedoče Mala te posebice Velika Onofrijeva fontana s posvetnim natpisom, jednim od remek-djela ranorenesansne epigrafike. O potrebama grada za vodom svjedoči i niz očuvanih pučeva i cisterni u javnim građevinama, samostanima, palačama i kućama.